Godine su prosle otkad smo se rastali i onda, sretnem njenu majku u trgovini. Zapricasmo se i kao da mi neko samar lupio kada je bakica odlucila da mi pokaze sliku svoje unuke. Unuka? Ona ima unuku?! To znaci... Gledao sam u djevojcicu sa slike. Kosa joj leprsa na vjetru, a pokoja zlatna nit je protkala njenu svijetlo smedju kosu. Oci zelene, poput dva malena jezera. Prekrasna. Nos nije na mamu, valjda je nesto i od oca naslijedila. Ali, svejedno mnogo lici na zenu koju sam volio. Volio? Pa dobro sad... I dalje sam gledao u tu malenu princezu na slici. Mogao bih reci da je bez mane, ali, nije.. Mana joj je sto nisam muz njene majke i sto ta ljepotica nije moja kci, nego nekog tamo sarlatana. I onda me neka tupa bol probode u prsima. Bakica vrati sliku u novcanik, sva sretna, nasmijana i ne znajuci da je ovom covjeku srusila svaku nadu da cu ikada njenoj kcerki staviti burmu na ruku.