Ponovo izdaja, ali, zar sam stvarno mislila da će ovaj put biti drugačije..? Nažalost, jesam.. Naivna, zaljubljena budala.. Izdana toliko puta, povrijeđena, ostavljena.. Zar je moguće da ti povjerujem svaki put kada se ponovo javiš i odlučiš vratiti u moj život..? Zbog čega..? Ljubavi..? Smiješno... Zar nešto takvo može učiniti da se osjećaš ovako.. Da gaziš ponos bez ikakvog razmišljanja, da ostaješ gluh na upozorenja onih koji te vole, da vjeruješ i slijediš srce, iako znaš kako će se sve na kraju završiti.. Nadaš se, jer voliš.. Jel' moguće to..? Ma znam da jeste, i sama to radim.. Odlučim promijeniti život iz korijena, pokušati sa nekim drugim, izbaciti te iz srca zauvijek.. I sve je super, dok se ponovo ne pojaviš, sa riječima ljubavi, izvinjenja, sa onim prokleto lijepim, plavim očima i očaravajućim osmijehom.. I padnem bez ikakvog razmišljanja, posrnem, jer to si ti.. Imaš me u šaci, koliko god se ja opirala tome... Ma lažem, naravno, ne opirem se uopšte.. Jer uživam u onim trenutcima sreće sa tobom iako su kratkog vijeka, iako znam da ćeš ubrzo nestati, i da će tuga biti moj prijatelj, dok se ponovo ne vratiš.. Prokleta da sam kada te ovoliko volim.. Proklet i ti kad si mi ušao pod kožu, kad si postao moje drugo Ja, druga strana duše, srca, života.. Prokleta i ljubav kada je ovako jaka, neprolazna, i dopušta mi da se nadam, stalno.. Prokleta i nada, kada me stalno vraća tebi i podsjeća na tebe.. Prokleto i sjećanje, kada ne dopušta da napustiš moje misli, i odeš u zaborav.. Proklet i zaborav koji ne dolazi i pušta da se mučim sama, potpuno sama...