Poznavala sam djevojku, koja se nije bojala ničega. Uhvatila bi se u koštac s najvećim problemom kojeg je mogla naći. Tako se jednog dana uhvatila u koštac s tobom. Nešto ju je u tebi privuklo. Možda način na koji si joj prišao. Ni ti se ničega nisi bojao. Spustila je te čelične zidove koje je postavila oko sebe. Pustila te je da dopreš do njenog srca. Postali ste prijatelji. Govorila ti je sve. Dušu ti je svoju otvorila. Govorio si da ju voliš. Zaljubila se u tebe. Po prvi put u svojemu životu. Onda si joj rekao da postoji djevojka koja ti je zarobila srce, nadala se da je to ona. Nasmijao si se i zagrlio ju. Poljubio u čelo i rekao ime djevojke. To nije bilo njeno ime. Od tog trenutka, te djevojke više nema. Sada se boji svega. Boji se svoje sjene. Ne dopušta nikome da dopre do nje. Čelični zidovi su i dalje spušteni, znaš li zašto? Jer nemaju više što čuvati. Toliko godina su čuvali nešto najvrijednije, a onda su se spustili baš za tebe. Što si to učinio? Uništio si ju. Poznavala sam djevojku, koja se nije bojala ničega, ta djevojka, jednom davno, bila sam ja.