Poznavala
sam djevojku, koja se nije bojala ničega. Uhvatila bi se u koštac s
najvećim problemom kojeg je mogla naći. Tako se jednog dana uhvatila u
koštac s tobom. Nešto ju je u tebi privuklo. Možda način na koji si joj
prišao. Ni ti se ničega nisi bojao. Spustila je te čelične zidove koje
je postavila oko sebe. Pustila te je da dopreš do njenog srca. Postali
ste prijatelji. Govorila ti je sve. Dušu
ti je svoju otvorila. Govorio si da ju voliš. Zaljubila se u tebe. Po
prvi put u svojemu životu. Onda si joj rekao da postoji djevojka koja ti
je zarobila srce, nadala se da je to ona. Nasmijao si se i zagrlio ju.
Poljubio u čelo i rekao ime djevojke. To nije bilo njeno ime. Od tog
trenutka, te djevojke više nema. Sada se boji svega. Boji se svoje
sjene. Ne dopušta nikome da dopre do nje. Čelični zidovi su i dalje
spušteni, znaš li zašto? Jer nemaju više što čuvati. Toliko godina su
čuvali nešto najvrijednije, a onda su se spustili baš za tebe. Što si to
učinio? Uništio si ju. Poznavala sam djevojku, koja se nije bojala
ničega, ta djevojka, jednom davno, bila sam ja.
Нема коментара:
Постави коментар