Ponekad pitam se: 'Zašto si se pojavio ti?' Ne shvataj pogrešno, prijaš mi. Samo me zanima zašto smo baš mi u situaciji koja zna da zaboli. Rekli bi - pogrešno mjesto, pogrešno vrijeme. Znaš, dosta mi je više tih glupih izgovora. Ma, Bože, šta sam ti ja toliko skrivila, zašto meni braniš ono najdraže? Zašto nas mučiš, čemu to sve? Daj više, ili nas zauvijek spoji ili nas rastavi. I ne zanima me više ona rečenica 'Mlada si, preboljet ćeš'! Ne zanima me jer mi i ne daju da volim. Ne daju mi da volim onako silno, luđački, da se predam ljubavi, da uživam. Stvarno onda, čemu ta rečenica? Pa mlada sam, i dok jesam, trebam voljeti, a ne truditi se da ne volim. Bože, ako ću ja vječno biti mlada, preboljet ću ja ovo nadajući se boljem. Ali znam, nikada neću biti mlađa nego sada, nikada neću razmišljati kao sada, ni voljeti kao sada, nijednog sličnog njemu. I ljuta sam na sebe i na sve oko sebe. Pobjegla bih negdje daleko od svih i od njega što dalje, a znam da mi to neće pomoći jer misli idu sa mnom. Ne mogu, ne mogu više ni pisati, vi to nikada nećete razumjeti. Znate, ponekad samu sebe uhvatim kako razmišljam o tome da li sam dovoljno svjesna svega, a bol je ono što potvrđuje da jesam. Boli me, svaki dan sve više i više.