I gledam ga, momka zbog kojeg su moje oči nedavno imale zaljubljeni sjaj, momka čija je pojava budila stotine leptirića u mom stomaku. A sada, sve je prošlo, jako brzo, brže nego sam to mogla i zamisliti. Pomalo je čudno ne osjećati apsolutno ništa, čudno nakon što sam smatrala da je on onaj pravi, onaj koji se godinama traži. No eto, u životu sve prođe, pa tako i njegovo vrijeme, i njegova prokockana šansa. Nije mi žao, jer ja više ništa ne gubim, ništa osim uzaludnog truda oko osobe koja me ne primjećuje. I tek tako, pojavi se neko novi i zauzme mjesto koje prethodni nije znao cijeniti i pokaže mi da zaslužujem puno više od stranca kome nisam ništa značila. (: